utorak, 09.02.2010.

Dan za legende... Amancio Amaro

Nakon Alfreda Di Stefana i Ferenca Puskasa, došli smo do velike legende madridskog Reala, Amara Amancia, za njega se smatra da je najbolji Španjolski nogometaš svih vremena, a daleko najbolji galicijanski nogometaš ikada...

Amancio je svoju nogometnu karjeru počeo sa 15. godina u obližnjem galicijanskom klubu u predgrađu La Corune, FC Victoriji, a nešto kasnije pridružio se najboljem galicijanskom klubu Deportivu La Coruni, gdje za četiri godine nije postigao niti jednog gola, no onda je usljedio njegov transfer u Real Madrid, naime Santiago Bernabeu (tada predsjednik najboljeg kluba na svijetu) nije želio njegov dolazak s obzirom da je u timu imao trojicu vrhunskih napadača i polušpiceva Ignacia Zoca, Luciena Mullera i Yanka Daucika. No kako je Deportivu bio prijeko potreban novac, isti klub je Amancia pustio za mizernih 5000 pesetasa. Kada je došao u Real Madrid i sam je znao da se skoro pa neće nikako moći izboriti za svoje mjesto u timu, a ako se tomu pridoda da u to vrijeme nije bio miljenik Santiaga Bernabeua sve to za njega izgledalo je kako san. 1962. došao je u Madrid, te nije imao skoro nikako prilike da zaigra u prvom timu, no kako su se Villalongi povrjedili par ključnih igrača isti je bio primoran ubaciti Amancia u igru, i to u Kupu Europskih Šampiona, to je bila utakmica protiv Andrlechta, koja je završila 3-3 a Amancio je tada postigao 2 gola. A svoj prvi ligaški debi doživio je iste godine u Sevilli kada je Real Madrid igrao protiv Betisa, te ga pobjedio sa 5-2 a Amancio je tada postigao 3 gola.

Već se tada znalo o kakvom će se igraču pričati ulicama Madrida budućih godina. Nakon toga i uprkos dolascima Pirria, Velázqueza, Sanchisa i Grossa, Amancio nije gubio mjesto u prvom timu. Najbolja sezona za ovog vrsnog polušpica je bila 1965/66, kada je u Ligi postigao 9 golova, a odlučo je finale Kupa Šampiona iste sezone u Heysel Bruxellesu kada je Real Madrid igrao protiv Partizana, tada je Madrid gubio od Partizana do 65. minute a onda je usljedila najprije asistencija Amancia, a onda i gol koji je Realu donio 6. titulu Kupa Šampiona. Amancio je osvojio čak 9 La Liga sa Realom, 3 Kupa Kralja, jednu Ligu Prvaka (tada Kup Šampiona) i uprkos tomu što je igrao polušpica čak je dva puta bio Pichichi u sezonama 1969-1970 i 1970-1971. Na kraju: Amancio je u čak 344 utakmice odigrane za Real Madrid postigao 119 golova u svim natjecanjima. Naravno Amancio je bio neizostavan član Španjolske reprezentacije, te je u 42 susreta na internacionalnoj sceni postigao 11 golova za Crvenu furiju.

Svoju karjeru Amancio je okončao 1976 u Real Madridu. Nakon što se umirovio najprije je dobio posao da radi sa mlađim uzrastima Madridskog kluba. Nakon što je radio određeno vrijeme u Castilli odlučio je si dopustiti malo odmora i posjećivati koride, tulume i sve ono što ga je činilo sretnim. Poslje kratke pauze Amancio je opet preuzeo Castillu (1982. godine) te otkrio sigurno jedne od najvećih legendi kraljevskog kluba: Butraguena, Míchela, Sanchisa, Martína Vázqueza, Pardezu. U sezoni 1985-86 je on vodio prvu momčad. Međutim, ishod nije bio jednako dobar kako se to očekivalo pa je napustio klupu Reala. Nakon nekog vremena kao konzultant, Amancio je dobio poziciju sportskog direktora Real Madrida. Nakon toga bio je na razim pozicijama u vrhovništvu kluba, a bio je glavni i odgovorni za organizaciju slavlja 100-godišnjice postojanja Real Madrida. Kakav je Amancio bio igrač govori i sama izjava Miguela Munoza (u to vrijeme trenera Real Madrid) koji je pred utakmicu finala Kupa Šampiona 1966 rekao: "Više bih volio u timu imati jednog Amara Amancia zdravog nego 10 Pelea."

ponedjeljak, 08.02.2010.

Dan za legende... Ferenc Puskas

Najbolji mađarski nogometaš svih vremena i jedan od najvećih nogometaša koji je zaigrao na svjetskom prvenstvu, Ferenc Puskas je bio predvodnik Magičnih Mađara, reprezentacije koja je dominirala svjetskim nogometom ranih pedesetih godina proteklog stoljeća.

Ferenc Puskas, Galopirajući major mađarske Lake konjice jedne od najjačih momčadi koja sa ikada pojavila na svjetskoj nogometnoj sceni, kojom su suvereno vladali početkom 50-tih godina prošlog stoljeća. U periodu između 1950.-1956. izgubili su samo jednu jedinu utakmicu i to na žalost onu finalnu protiv Nijemaca na SP 1954 u Švicarskoj iako su ih na istom natjecanju u grupi bez problema svladali 8:3.

Galopirajući major
Najveći uspjeh koji je ostvario sa svojom reprezentacijom uz titulu svjetskog viceprvaka bila je zlatna olimpijska medalja iz Helsinkija 1952. godine kada su u finalu bili bolji od Jugoslavije, lako je igrao u jakoj momčadi Mađarske zajedno sa Kocsisom i Hidegkutijem, Ferenc je bio najzaslužniji za njihove dobre igre i uspjehe. U 84 utakmice za reprezentaciju postigao je fenomenalna 83 gola, što je rekord nenadmašen sve do danas. Ova mađarska selekcija je ostala upamćena i po tome što je prva ne britanska momčad koja je pobijedila Engleze na Wembleyu, rezultat je bio 6:3 za Mađare, a informacije radi u uzvratu u Budimpešti opet su ih glatko dobili sa 7:1. Prije utakmice na Wembleyu engleski igrači su se rugali malom debelom Mađaru koji im je za uzvrat održao lekciju iz nogometne vještine. Već od svog prvog nastupa (sa 18 godina) za nacionalnu selekciju protiv Austrijanaca u kojoj je odmah postigao pogodak, Ferenc je dokazao da će biti predvodnik jedne velike generacije, a svojim ponašanjem ne terenu zaslužio je i kapetansku traku. Rođen je 1927. godine u Budimpešti, sa šesnaest godina počinje trenirati u klubu iz predgrađa Budimpešte, Kispestu, u kojem je njegov otac bio trener. Kasnije je taj klub nacionaliziran od strane komunističkih vlasti u Mađarskoj i transformiran u vojni klub Honved. Tu je dobio i čin majora, odakle potječe i njegov nadimak. lako njegov fizički izgled nije odavao tipičnog nogometaša, jer Puskas je imao višak kilograma, u igri se služio samo jednom nogom (lijevom), a ni igra glavom mu nije bila jača strana, Ferenc je u sezoni 1948/49 uspio postići pedeset golova u mađarskom nacionalnom prvenstvu. Krajem četrdesetih godina Honved je važio za najbolji klub starog kontinenta, ali na njihovu žalost nije postojalo natjecanje tipa Lige Prvaka koje bi tu njihovu nadmoć ozvaničilo. Sa Kispest Honvedom je osvojio četiri naslova mađarskog prvaka do svog odlaska u madridski kraljevski klub, u kojem je zajedno sa naturaliziranim Argentincem Di Stefanom i najboljim Španjolcem svih vremena Gentom ispisao najljepše stranice povijesti Madrižana.

Nakon relativnog neuspjeha na SP u Švicarskoj, kao i političkih nemira u Mađarskoj odlazak u Španjolsku je bio idealno rješenje. Njegov transfer u Real iznosio 10.000 funti, a da li se Madrižanima isplatio ocijenite sami. S Realom je osvojio sve što se osvojiti može. S njim su bili tri puta europski prvaci, a u možda najboljem finalu svih vremena protiv Eintrachta na Hampden Parku (7:3 za Real) Puskas je postigao čak četiri gola. Te iste 1960. g. su bili i najbolji na svijetu. U Španjolskoj pet puta najbolji, a jednom su osvojili i Copa del Rey. Četiri godine je bio i najbolji strijelac španjolske lige. U 528 nastupa za kraljevski klub postigao je 512 golova. Nedvojbeno jedan od najvećih igrača svih vremena. Nastupao je i za Španjolce 1962. godine, ali u četiri utakmice odigrane za Furije nije pokazao mnogo. Svoju nogometnu karijeru je završio u bijelom dresu Madrižana 1967. godine. U nastavku karijere okušavao se i u trenerskim vodama, i to na kormilu grčkog Panathinaikosa veoma uspješno. Doveo ih je do finala Kupa Prvaka 1971. godine, što je najveći uspjeh u povijesti zelenih iz Atene. Ali ipak ovaj put Wembley nije bio sretan za Puskasa, moćni Ajax je zasluženo slavio rezultatom 2:0. Ponovno sjeda na trenersku klupu, ali s mnogo manje uspjeha. Nakon što mu je dopušten povratak u domovinu Puskas vodi Mađare kroz kvalifikacije za SP 1994 u SAD-u. Nije se uspio plasirati, ali mađarskom nogometnom heroju se sve oprašta. U svojoj bogatoj igračkoj karijeri nastupao je samo za dva kluba - Honved i Real Madrid, ali je zato kao trener osim gore navedenih trenirao i San Francisco Gales, Vancouver Royals, Saudijsku Arabiju, AEK Athenu, Colo Colo, Sol de America, Cerro Porteno, Murciu, South Melbourne Hellas.

Stadion Ferenc Puskas
Zbog svojih zasluga za Mađarsku, budimpeštanski Nep (narodni) stadion je 2003.godine nazvan imenom najvećeg nogometnog sina Mađarske Ferenca Puskasa. Na otvorenju stadiona su zaigrale dvije nogometne reprezentacije za koje je Puskas nastupao Mađarska i Španjolska. Pred skromnih četrnaest tisuća gledatelja Španjolci su slavili rezultatom 1:0. Veliki Ferenc, koji je teško bolovao od arterijske skleroze ispraćen je gromoglasnim ovacijama kada je na vozilu (kojim se ozlijeđeni igrači izvode sa terena) provezen jedan krug oko igrališta. U poluvremenu utakmice uručena mu je i zahvalnica španjolskog Kralja za svoj doprinos španjolskom nogometu. Ferenc Puskas će ostati upisan u nogometne knjige kao jedan od najboljih nogometaša koji su kročili zelenim travnjakom.

nedjelja, 07.02.2010.

Dan za legende... Alfredo Di Stefano

Za Alfreda di Stefana kažu da je bio najbolji all round igrač svih vremena. Ovaj Argentinac je ostao upamćen po svojoj sposobnosti da odigra fantastično na bilo kojoj poziciji, iako je njegovo pravo mjesto bilo u veznom redu nerijetko se stavljao u ulogu centarfora, ali je odlično obavljao i obrambene zadaće...

Rapsodija u bijelom
Za Alfreda di Stefana kažu da je bio najbolji all round igrač svih vremena. Ovaj Argentinac je ostao upamćen po svojoj sposobnosti da odigra fantastično na bilo kojoj poziciji, iako je njegovo pravo mjesto bilo u veznom redu nerijetko se stavljao u ulogu centarfora, ali je odlično obavljao i obrambene zadaće. Osim besprijekornog vladanja loptom bio je i fizički vrlo dobro pripremljen tako da je i sa 40 godina bio u stanju bez problema odigrati svih 90 minuta. Najbolji igrač u povijesti madridskog kraljevskog kluba s kojim je osvojio nedostižnih pet titula prvaka Europe za redom.

Legenda kraljevskog kluba
Poznato nam je da Argentina prepuna ljudi talijanskog porijekla. Jedan od takvih je i Alfredo di Stefano. Rođen je 4.srpnja 1926.godine u predgrađu Buenos Airesa. Bio je najstarije dijete u obitelji farmera i vrlo je rano počeo raditi. Unatoč teškom djetinjstvu Alfredo nikada nije zapostavljao nogomet, a težak rad ga je samo razvio i očvrsnuo tako da je bio svojevremeno jedan od najjačih igrača lige. Sa petnaest godina pridružuje se najtrofejnijoj argentinskoj momčadi, River Plateu, u kojem već godinu kasnije debitira za prvi tim. Odatle biva posuđen Huracanu, gdje igra odlično i pogotkom odlučuje utakmicu upravo protiv svog Rivera. U argentinskom prvenstvu ima fantastičan prosjek od skoro jednog gola po utakmici i već u 21.- oj godini debitira za gauchose na Copa America (prvenstvu Južne Amerike) koje Argentinci osvajaju što je ujedno i najveći uspjeh Di Stefana na reprezentativnom nivou. Nakon štrajka nogometaša u Argentini 1949. godine veliki broj ih odlazi u kolumbijsku piratsku Di Mayor ligu zbog toga što je kolumbijski savez nije priznavao FIFU i gdje se nisu oporezivali transferi igrača tako da su klubovi mogli ponuditi veće novčane iznose nogometašima. Di Stefano se pridružio Millionariosu iz Bogote u kojem je igrao sa svojim zemljakom, kasnije suigračem iz Reala Hectorom Rialom. Za samo četiri godine napravio je od milijunaša veliki klub, osvojili su četiri titule prvaka Kolumbije, a od sebe najboljeg strijelca kluba svih vremena. Di Stefano je izrastao u najboljeg igrača Južne Amerike i kao takav je u zrelim nogometnim godinama (27) prešao u kraljevski klub iz Madrida od kojeg je u slijedećih deset godina napravio najveći klub u povijesti nogometa. 1953. godine Millionarios igra utakmicu protiv Reala na madridskom Chamartinu, gdje predsjednik Reala Santiago Bernabeu oduševljen Alfredovom igrom vidi u njemu čovjeka oko kojega će stvoriti momčad koja će pokoriti nogometni svijet. Kako je njihov Ijuti rival Barcelona već kontaktirala sa River Plateom, Bernabeu šalje sekretara kluba Raimonda Sapportu da pregovara direktno sa Millionariosima o prelasku Di Stefana u madridski klub. Dogovor je bio da Di Stefano igra sezonu u Realu, zatim sezonu u Barceloni. Katalonci nisu bili impresionirani njegovim nastupima u bijelom dresu pa su svoj dio odlučili prodati Juventusu, ali Di Stefano te ne prihvaća te Real otkupljuje Barcelonin dio i Alfredo ostaje u vlasništvu Reala za smiješnih 70.000$. Te sezone (53/54) Real kroz cilj prolazi za prsa ispred Barcelone, a Di Stefano na tronu najboljeg igrača Španjolske smjenjuje Barcinog Kubalu. Te godine kreće i prva sezona Kupa prvaka, a ujedno i era vladavine najbolje svjetske momčadi.

Pet puta na krovu Europe
U periodu od 1956.-1961 kraljevski klub se pet puta u nizu penje na krov Europe. U prvom finalu mušterije su im Francuzi iz Reimsa predvođeni fantastičnim Raymondom Kopom. Iduće sezone u svoje redove dovode tog istog Kopu, a u finalu pobjeđuju talijansku Fiorentinu 2:0. Također osvajaju domaće prvenstvo, a Alfredo di Stefano te '57 godine po prvi puta biva proglašen najboljim igračem Europe. Godinu kasnije su jači još za Urugvajca Santamariu. Njihov protivnik Milan predvođen Schiaffinom, Liedholmom i Cesare Maldinijem ipak je kapitulirao nakon pogotka Di Stefana za Realovu pobjedu 3:2. 1959. godine Realovoj legiji stranaca Di Stefano i Rial (Argentina), Santamaria (Urugvaj), Kopa (Francuska) pridružuju se još dva van serijska igrača Didi (Brazil) i Puškaš (Mađarska). Zajedno sa Španjolcem Gentom sačinjavali su dream team kojemu nije ravan nijedan kasnije. Četvrto finale u nizu je opet pogubno za Reims, čija je najveća zvijezda Fontaine - najbolji strijelac SP 1958 u Švedskoj. Di Stefano je te iste '59. godine po drugi puta proglašen najboljim igraćem Europe. Zadnje u nizu, ali sigurno najzanimljivije je ono iz 1960. godine kada na krcatom Hampden Parku sa uvjerljivih 7:3 ponižavaju frankfurtski Eintracht, koji je u polufinalu bio bolji od Glasgovv Rangers čak 12:4. Finale je svakako ostalo upamćeno i po četiri gola koje je postigao Alfredo di Stefano. Jedini trofej koji je nedostajao u Di Stefanovoj riznici je bio Interkontinentalni kup. Njega su osvojili nakon dvije utakmice protiv urugvajskog Penarola. U svih pet finala Kupa prvaka, kao i u interkontinentalnom kupu Alfredo je zabijao makar po jedan zgoditak. Prezasićeni trofejima, sa europskog trona prva ih skida lisabonska Benfica predvođena Eusebiom, a u sljedećem finalu i milanski Inter. Era dream teama najuspješnijeg predsjednika Real Madrida svih vremena je završena, a Realov Chamartin stadion je kasnije nazvan (i sada se zove) po legendarnom predsjedniku Santiago Bernabeu. Posljednja igračka stanica za Di Stefana je grad Barcelona, klub Espanyol, gdje nakon dvogodišnjeg igranja karijeru završava 1966. godine. lako je u klupskoj karijeri osvojio sve što se osvojiti može, posljednju priliku na reprezentativnoj razini je propustio na SP 1962. godine, kada ga je ozljeda spriječila u nastupu za svoju novu domovinu - Španjolsku. Okušao se i u trenerskim vodama. Vodio je momčadi Boca Juniors, River Plate, Valencie, Sporting Lisabon i kratak period Real Madrid. Kakav je to igrač bio najbolje govore riječi velikog Maradone: Ne znam da li sam bio bolji igrač od Pelea, ali sam siguran da Di Stefano jeste.

subota, 06.02.2010.

Real Madrid 3-0 Espanyol

Nismo ništa drugo očekvali osim pobjede, lagano je sa stilom pogažen, Espanyol, golove su dali: Kaka, Sergio Ramos i sjajni, perfektni kako god hoćete, Gonzalo 'Pipita' Higuain...

Utakmica je počela, a već u 5. minuti Sergio Ramos postigao je gol na sjajnu asistenciju Estebana Granera (skočio sam prije nego što je ovaj postigao gol jer sam imao takav jak predosjećaj da će ga neko od naših zabiti), bila je 30. minuta kada je se Kaka nakon sjajnog udarca Raula glavom i još bolje intervencije Kamenog sjajno snašao i postigao gol za 2-0, to je bio i konačan rezultat prvog poluvremena.

Daljnji nastavak utakmice donio je lijepu igru Real Madrida, sa tribina su se čuli uzvici navijača Espanyola, Puta Barca eoe, što su navijači Real Madrida nagradili aplauzom, čuli su se dovici 'Estamos todos aqui' i slično, no vratimo se utakmici izašli su Benzema, Raul i Guti, a ušli Lassana Diarra, Van der Vaart i Gonzalo Higuain te su ova dvojica zadnji uradili više za ovih 20-ak minuta nego dvojica prvih za 70 minuta, tako je Gonzalo Higuain uz sjajan nabačaj Rafe, postigao gol za konačnih Real Madrid 3-0 Espanyol.

Hoće li Raul večeras zabiti gol?

Raul Gonzalez Blanco, El Capitan, El Siete, Adio, kako god hoćete večeras će do samog početka istrčati na velebni Santiago Bernabeu stadion, gdje najbolji klub na svijetu dočekuje tradicionalno prijateljski Espanyol...

Raul Gonzalez je u 16 godina svoje prebogate karijere zabio 226 golova u Primera ligi te je jedan od onih koji su najviše zabili u istoj. Napadač Real Madrida koji ruši sve rekorde pred sobom, je najviše svojih golova zabio ekipi Valladolida, a nakon njih, Espanyolu. Raul je protiv Espanyola odigrao 28 utakmica, te je u 18 njih slavio, a u tih 28 utakmica, Raul im je zabio čak 16 golova. Da li će večeras najbolji nogometaš Real Madrida u njegovoj povjesti zabiti ekipi Espanyola nije 100% izvjesno, ali nadajmo se da hoće.

Postava Reala za večerašnju utakmicu prema pisanju Marce će biti ova: Casillas, Sergio Ramos, Raul Albiol, Arbeloa, Marcelo, Xabi, Kaka, Guti, Granero, Benzema i Raul Gonzalez Blanco. Dok će Espanyol igrati veoma defanzivno u toj utakmici, naime, centralnog napadača igrat će Osvaldo, te neće imati drugog partnera u napadu, klub iz Barcelone večeras će početi utakmicu sa četiri obrambena, dva defanzivna vezna, dva centralna vezna jednim krilom i jednim napadačem.

petak, 05.02.2010.

Sretan rođendan!

srijeda, 03.02.2010.

Luis Garcia: Raul i Guti su priča za sebe

Nogometaš bratskog nam Espanyola, Luis Garcia pred utakmicu na Santiago Bernabeuu (Real Madrid - Espanyol) izrazio je veliko divljenje prema kraljevima Madrida, Gutiju i Raulu...

"Guti je jedinstven igrač, zaista mu se divim, ja sam uistinu iznenađen i zbog one stvari koju je uradio na Riazoru, u onako važnoj utakmici izvesti onakav potez... Svaka čast drugo nemam šta reći. A o Raulu ne treba trošiti riječi, to je igrač koji se jednom rađa, iako u posljednje vrijeme ne igra mnogo, ja ga poštujem više od 'grčkih božanstava', on je u karjeri postigao sve što jedan igrač može postići." - rekao je Luis Garcia.

Luis Garcia nam otkriva i svoju privilegiranost Madridskom klubu: "Uvijek sam Real Madrid volio više od Barce, i dan danas ih poštujem zaista mnogo, imaju veoma jaku momčad ove sezone, i mislim da će osvojiti Ligu. Što se tiče direktno utakmice sa Madridom, mi se predati nećemo, očekujem ako ništa nerješen ishod, jer bi to za nas bio odličan rezultat." - završio je Garcia.

utorak, 02.02.2010.

Jeli stvorena urota protiv Reala?

Paradas Romero nije htio ni dati crvenog kartona Messiju koji je s dvije noge, s leđa udario Diega Castra, te mu je dao samo žuti karton. Napomenimo kako je Messi već jednom ranije u utakmici opomenut zbog grubog prekršaja, no to je bila opomena bez kartona. Time je lako zaključiti da je Messi konj u tijelu ovčice, nije ovo a ni onaj lakat prvi put da se "bahatio". Samo što je previše mal pa ljudi kontaju, nema, neće, a kad nastane frka među prvim je koji pametuju. Pobrinut će se Marca da i Messi počne dobivat crvene kartone i za blaže startove, još samo 2 naslova sa 15 cm. velikim slovima i videima koji pokazuju njegov bezobrazluk.

nedjelja, 31.01.2010.

subota, 30.01.2010.

Deportvio + sudija 1-3 Real Madrid

I kada su i sudije i navijači i mediji protiv nas, tim sa karakterom pokazao je kako je definitivno najjači u La Ligi, taj tim je naravno Real Madrid, večeras smo se prošetali kroz La Corunu...

Dok se povjesno, igrački, uvijek slabiji tim od Real Madrida, Barcelona pati sa Sportingom iz Gijona, njihovi najveći rivali lagano su se prošetali La Corunom. 18 godina bez pobjede na tom stadionu, večina Španjolskih odmetnika smatrala je da će proći i dvadeseta bez pobjede na gore napomenutom stadionu, no da bude obratno pobrinuli su se majstori, trenutno najbolji pas igrač svijeta, Jose Marria Gutierrez Hernandez, čovjek koji ovakve prilike propustiti ne može, Karim Benzema, te sjajni Esteban Granero.

Šta reći, cjelu utakmicu smo bili bolji, silovali loptu, šutirali, nadigrali Deportivo u svakom segmentu igre, čak su sudije dosudile potpuno kontroverzan penal za Deportivo, no navikli smo na to, tako da o tome ne treba mnogo trošiti riječi. Šta drugo reći osim da igramo uistinu sjajno.

utorak, 26.01.2010.

Zar ovo nije sramotno?!

Disciplinski komitet Španjolskog nogometnog saveza kaznio je najskupljeg igrača ikada Cristiana Ronalda sa dvije utakmice neigranja, Leo Messi je uradio isto pa naravno kao što ste svi predpostavili nije dobio niti javnu opomenu, dapače! Igrač koji ga je vukao za dres dobio je žuti karton.

Da razjasnimo situaciju: Položaj ruku kada želite ostvariti što veći šprint, logično mora biti 'raširen', iz jednostavnog razloga jer je nemoguće trčati skupljenih ruku, možda je moguće ali ostvariti kompletan šprint sigurno nije. Još ga je protivnički igrač rukama vukao pa se glavni u ovoj priči morao nekako odvojiti od njega. Isto je uradio i Leo Messi, (možda čovjeku nije slomio nos, no to je sada najmanje važno), te gore napomenuti nije od sudaca dobio čak ni javnu opomenu. Zaključak: Ovo samo treba biti lekcija Lassani Diarri, Xabi Alonsu, Garayu, Albiolu i ostalim našim defanzivcima da i oni rade isto nad suparničkim igračima (po mogućnosti u važnijim utakmicama, jer će Ronaldo propustiti ukleti Riazor!)

Da stvar bude još gora: Ronaldo će uz to morati platiti i 600 eura kazne “zbog opasne igre koja je prouzročila štetu”, dok će najbolji klub ikada u blagajnu nacionalnog saveza morati da uplatiti 180 eura.

ponedjeljak, 25.01.2010.

Sve je kristalno jasno...

nedjelja, 24.01.2010.

Adios Ruud

Večeras se Ruud oprašta od publike... Oficijelno je objavnjeno da je "dogovoren" transfer u Hamburg, a večeras će na Bernabueu prije utakmice navijači da vide sve ono što je Ruud postigao u ovome klubu.

Naime, Real je pristao pustiti Van Nistelrooyja u HSV bez odštete, pa će tako sjajni nizozemski napadač nakon tri godine provedene u "kraljevskom klubu" otvoriti novo poglavlje u svojoj karijeri. "Dao sam svoj život za Real. Ali moram igrati." – rekao je Van Nistelrooy za Marcu uz naglasak da je nedostatak minutaže jedini razlog zašto se odlučio okušati u Bundesligi: Novac mi nije važan.

Van Nistelrooy je u Real došao 2006. iz Manchester Uniteda u transferu vrijednom 24 milijuna eura. U svojoj prvoj sezoni u "kraljevskom klubu" postigao je 33 gola u svim natjecanjima. Međutim, nakon toga nije pronašao sreću, često je bio ozlijeđen, a ove je sezone u Primeri odigrao samo 13 minuta. "Ispisao sam lijepe stranice povijesti u Realu, ali odlazim sa trnom u srcu jer nisam osvojio Ligu prvaka." - Za kraj je Van Nistelrooy rekao da aktualna Realova momčad predvođena Cristianom Ronaldom i Kakom može do tog trofeja. "Želim poručiti navijačima da uživaju u ovoj sjajnoj momčadi koja može osvojiti sve jer je najbolja."

Ruude hvala ti za sve što si postigao u ovome klubu, nije bilo tebi ravnog napadača, sve madridiste će večeras za tobom da puste suzu, znaj! Bernabeu će vječno pamtiti tvoje ime!

subota, 23.01.2010.

Legedno, hvala ti za sve!

Nikada te nećemo zaboraviti! Que permanecera para siempre en nuestros corazones! Hvala ti za sve one golove koje si postigao Barceloni, (dao ih je četiri ukupno u 3 susreta) hvala ti za one golove Bayernu, Atleticu, Valenciji i ostalim... Zauvijek ostaješ u našim srcima! Gracias Ruud por todo!

nedjelja, 17.01.2010.

Treb'o si ga udarit!

Sinoć je Cristiano Ronaldo u vrijeme 'nemoći' se odlučio našaliti sa jednim navijačem separatističkog Bilbaa, naime popularni CR9, je uzeo loptu i trznuo je ka njemu, no to nije trebalo biti dovoljno! Trebao je ga udariti sa njom.

Naša psiha je nezamisliva, u trenutku nemoći mnogo ljudi se odluči za neke sulude poteze, teško je zamisliti kako je Cristianu Ronaldu na svakoj utakmici, kada mu minimalno 40 000 ljudi zviždi, normalno da će se čovjek naljutiti i pokušati sam, ali mu sinoć nije išlo, i što se tiče onog provociranja od strane jednog navijača Bilbaa, trebao ga je udariti loptom, a ne samo trznuti! Navijači Athletica su pravi seljaci i divljaci, onako nešto samo možemo vidjeti na užarenom Vicente Calderonu, ali naravno nemam ništa protiv njih. Jer bi i naši navijači tako trebali izgledati, a ne kao pozorišna publika samo sjediti i gledati tim bez ikakvog navijanja, na Bernabeuu od 80 000 ljudi koji posmatraju tu utakmicu 40% su cure koje slikaju Ronalda, Kaku i ostale 'zgodne' momke, usput tu su Kinezi, Japanci koji ne shvaćaju taj sentimenalni osjećaj prema Real Madridu, no tako je to danas.

Velika većina Baskijaca, točnije rećeno svi, ne vole - mrze Madrid. Ali, sad će oni reći, Athletic de Bilbao bi protiv svakoga igrao na pobjedu onako. Događa se to da je i u nogometu, kao i svakoj igri, potreban djelić sreće. Madrid nije izuzetak. Da se igra deset ovakvih partija,Madrid bi dobio devet. Poanta svega toga je to da mi nismo strojevi, ljudi smo, ali u nogometu emocija donosi više štete nego koristi... Vrijeme je da očvrsnemo. Kad ne ide, i kad su loši, oni su dio nas. Ne nerviramo se zato što ih mrzimo nego što ih volimo! Hala Madrid!

Jedini pravi Kralj - Raul Gonzalez

Raul Gonzalez je priča ispričana sto puta, ali priča koja nikad neće dosaditi svima onima koji vole nogomet. Jedini igrač od 1000+ njih kojem Nou Camp nikad nije zviždao i čovjek koji je više od samog nogometaša...

Vjerovatno nije najbolji igrač, ali je jedan od najvećih koje je svijet imao ne samo u posljednjih dvadeset godina. Raul Gonzalez je srušio skoro sve rekorde koji se mogu srušiti, osvojio je sve trofeje, osim zlatne lopte za najboljeg igrača svijeta, ali je jednom bio drugi u izboru FIFA-e. Uz Zidanea i Maldinija je vjerovatno najveći igrač Evrope posljednje dvije decenije. Sudbina i ljudski bezobrazluk vrlo često mogu uništiti život mladog sportiste, ali je bezobrazluk i nestručnost jednog od trenera u omladinskoj školi madridskog Atletica mnogo pomogla Raulu u razvoju njegove karijere. Kao mladog 13-godišnjeg klinca trener mladog tima Atletica je Raulu rekao da je netalentiran i da može napustiti trening Atletica. Raulov otac je onda napravio najbolji mogući potez u životu. Umjesto da sina natjera u školu, što bi većina roditelja uradila u tom slučaju, on ga je uzeo za ruku i odveo u omladinsku školu Reala gdje su mu treneri dali priliku da trenira. Ubrzo je Raul pokazao sav raskoš svog talenta i razvio se u najboljeg igrača kadetskog tima madridskog kluba. Malo vremena je trebalo da uvjeri i Jorge Valdana da mu ukaže priliku u prvom timu. Kao 17-godišnjaka Valdano ga je u igru gurnuo protiv Zaragoze 29. oktobra 1994. godine. Nešto manje od godinu dana kasnije Raul je debitirao i u Ligi prvaka protiv Ajaxa 13. septembra 1995. godine, a mjesec dana kasnije protiv Ferencvarosa je postigao i prvi gol. Nakon toga došle su godine ponosa i slave, kako Raula tako i madridskog kluba. Raul je pomogao timu sa Santiago Bernabeua u osvajanju šest naslova prvaka Španije i tri naslova evropskog prvaka. Bio je najbolji strijelac lige, ali nikad nije od toga pravio neki spektakl. Ostao je isti onakav kakav je o Realu kao klinac samo sanjao. Jedina "mrlja" u karijeri mu je reprezentacija. Igrao je na tri SP i dva EP, ali nije imao nekog posebnog uspjeha. Iako su mu suigrači bili sami velikani kao Enrique, Hiero, Zubizareta, Mendieta, Alfonso ili Valeron, dalje od samog prolaska grupe na velikim takmičenjima nisu nikad napravili. S pravom su nosili epitet gubitničke momčadi.

Iako je uvijek imao ponajveći ugovor u Madridu nikad nije glumio zvijezdu. On je zvijezda bio sam po sebi. Njegov privatni život ostao je skriven od žute štampe do dan danas. U braku se nalazi sa ženom koju niko u Španiji i svijetu ne poznaje. Njegov brak je savršen. Nikad nije u karijeri dobio crveni karton, niti je nekad odigrao grubo na svog suparnika. Dijelio je svlačionicu s mnogim velikim zvijezdama poput Mijatovića, Figa, Zidanea, Carlosa, Beckhama, a danas s Kakom i Ronaldom, ali nikad se nije ponašao poput nekih od njih. Dok je David Beckham za vrijeme madridskih dana nedjeljom nakon utakmice pravio kućne partije za jet set kremu Raul je u društvu supruge i dijece vrijeme provodio uz televizor ili bi otišao u dvoranu da pogleda košarkaše Reala. Raul je bio i ostao učesnik mnogih humanitarnih akcija koje je organizovao sam ili se odazivao na pozive svojih prijatelja. Kada su svoje titule proslavljali Fernando Alonso, Rafael Nadal, Alberto Contador, Natalia Rodriguez i ostali španski sportisti, obavezan gost na tim priredbama bio je Raul. Iako su u Realu igrali mnogi veliki igrači, jedini koji u posljednjih dvadeset godina može ponijeti titulu kralja jeste Raul. Jedini pravi istinski Kralj je Raul Gonzalez Blanco, ja šta god da napišem o njemu to je malo za razliku od onoga što taj čovjek zaista predstavlja, svi će pamtiti njegov oproštaj kada 85 000 ljudi bude plakalo za njim!

petak, 15.01.2010.

Dosta više i tandara i mandara :D Ovrebo je meni dužan najmanje dvije godine života, ja mu ne halalim, ja mu halalit neću :D

četvrtak, 14.01.2010.

RCD ESPanyol - Gracias Hermanos